Pet tehnoloških inovacija koje menjaju život i koje većina ljudi još ne razume

Tehnologija može da bude neverovatna i može da promeni svet nabolje. Setite se samo otkrića u oblasti medicine koja spasavaju živote, na primer, ili napretka u industrijskoj automatizaciji zbog kojeg ne moramo da obavljamo opasne poslove i rizikujemo svoj život i koji nas oslobađa obavljanja rutinskih i dosadnih zadataka. Međutim, razvoj tehnologije može da bude zastrašujući. Zabrinuti smo zbog svoje privatnosti na mreži dok koristimo računare i mobilne telefone ili zbog svoje egzistencije, jer se pribojavamo da bi roboti mogli da nam preuzmu posao ili nanesu štetu prirodnoj okolini.
Ponekad su strah i neizvesnost jednostavno posledica nerazumevanja onog što je pred nama. To nije uvek naša greška, jer nam često trgovci ili prodavci uvode novu tehnologiju, a oni su više zainteresovani da je prodaju kao rešenje za naše probleme nego da nam objasne šta je i šta zapravo može da uradi u stvarnosti.
Zbog toga ćemo razmotriti pet revolucionarnih dostignuća u tehnologiji koja su se pojavila u poslednjoj deceniji. Koliko sam mogao da uočim, većina njih još uvek nije pravilno shvaćena, što može da dovede do pojave mnogih pogrešnih stavova. Pokušaću da svako od njih objasnim, kao i da razjasnim neke od uobičajenih nesporazuma na koje nailazim.
Veštačka inteligencija
Ovo je možda tehnologija koja se najčešće pogrešno shvata, ali i ona koja izaziva priličnu zebnju. Svakako ne tvrdim da ne treba uopšte da se brinemo, ali svako ko želi da je koristi treba da bude oprezan. Ne govorim o najezdi robota koji će jednog dana puzeti našu planetu.
Termin „veštačka inteligencija“, kako se danas koristi u tehnologiji i poslovanju, obično se odnosi na mašinsko učenje. Pojam jednostavno obuhvata računarske programe (ili algoritme) kojima čovek ne mora eksplicitno da kaže šta da rade, već su sami sposobni da postanu bolji u obavljanju određenog zadatka dok ga neprestano ponavljaju, pri čemu su izloženi sve većem broju podataka. Konačno, programi mogu mnogo bolje da obavljaju te zadatke od čoveka. Odličan primer za to je AlphaGo, mašinska inteligencija koja je postala prvi računar koji je pobedio šampiona u igri Go. Go je igra u kojoj ima više mogućih poteza nego što možete da zamislite. To znači da bi bilo veoma teško programirati računar da reaguje na svaki mogući potez koji bi čovek mogao da napravi. Tako funkcionišu konvencionalni računari koji su programiran da igraju igre, recimo šah. Ipak, dok je računar učio kako da igra Go, da bi zatim isprobavao različite strategije dok ne pobedi, pri čemu je dodeljivao veću težinu potezima i strategijama za koje je utvrdio da imaju veće šanse za uspeh, efektivno je „naučio“ da pobedi čoveka.
Do pre desetak godina, većina ljudi je svoje shvatanje veštačke inteligencije stekla iz filmova naučne fantastike, a o robotima je saznala najviše iz filmova, kao što su 2001, Matriks ili Zvezdane staze. Izmišljeni roboti i pametne mašine u tim filmovima su generalno prikazani kao sposobni za ono što zovemo „opšta veštačka inteligencija“, što znači da bi mogli da imaju skoro sve aspekte prirodne (ljudske ili životinjske) inteligencije, dakle, moć rasuđivanja, učenja, donošenja odluka i kreativnost i izvršavaju bilo koji zadatak koji treba da obave. Današnja veštačka inteligencija (ili mašinsko učenje) u stvarnom svetu je skoro uvek ono što je poznato kao „specijalizovana“ (ili uska) veštačka inteligencija – sposobna samo da obavlja specifične poslove za koje je stvorena. Neki uobičajeni primeri za to su upoređivanje kupaca sa artiklima koje bi možda želeli da kupe (preporučeni sistemi), razumevanje ljudskog govora (obrada prirodnog jezika) ili prepoznavanje objekata i predmeta kada ih primete kamere (kompjuterski vid).
Kvantno računarstvo
Sasvim je normalno da većini ljudi ova oblast uopšte nije poznata. Da bi je neko razumeo, potrebno je da poznaje kvantnu fiziku, što je znanje koje se stiče na višem nivou obrazovanja.
Međutim, i na tom višem nivou postoji mnogo uobičajenih zabluda. Kvantni računari nisu samo računari koji su mnogo brži od običnih „klasičnih“ računara. Drugim rečima, kvantni računari neće zameniti klasične računare, jer su bolji samo u uskom opsegu veoma specijalizovanih poslova. To, u suštini, obuhvata rešavanje veoma specijalizovanih matematičkih problema koji se obično ne pojavljuju kao svakodnevni zahtevi poslovnog računarstva. Ti problemi uključuju simulaciju kvantnih (sub-atomskih) sistema i probleme optimizacije (pronalaženje najboljeg puta od A do B, na primer, kada postoji mnogo varijabli koje mogu da se promene). Jedna oblast svakodnevnog računarstva u kojoj kvantno računarstvo može da zameni klasično računarstvo je šifrovanje. Na primer, obezbeđivanje komunikacija tako da one ne mogu da budu hakovane. Istraživači već rade na razvoju kvantno bezbedne kriptografije, jer postoji bojazan da bi neke od najnaprednijih kriptografskih zaštita koje se koriste za bezbednost na nivou vlade mogle da budu vrlo lako poražene kvantnim računarima u budućnosti. Ipak, kvantno računarstvo vam neće omogućiti da brže pokrenete Windows ili da igrate Fortnite uz bolju grafiku.
Metaverzum
Termin „metaverzum“ se prvi put pojavio u distopijskom naučno-fantastičnom romanu Nila Stivensona Histerični sneg (Snow crash) iz 1992. godine. Kada je koncept postao mejnstrim, 2021. godine, nakon što je Facebook promenila naziv u Meta, brojni članci su ga povezivali sa idejama koje se nalaze filmu Igrač broj 1 snimljen po istoimenom romanu. Međutim metaverzum koji se pojavljuje u današnjoj tehnologiji nije nužno samo virtuelna stvarnost, a nadamo se da neće imati veze sa distopijom.
Činjenica je da još niko ne zna tačno kako će metaverzum izgledati, jer još ne postoji u svom konačnom obliku. Možda bi ga bilo najbolje shvatiti kao kolekciju donekle dvosmislenih ideja o tome u šta će se razviti internet. Šta god da bude, verovatno će biti obuhvatnije, tako da bi virtuelna stvarnost, kao i srodne tehnologije poput proširene stvarnosti, mogle da igraju ulogu u tome. Međutim, mnoge aplikacije povezane sa metaverzumom, kao što je platforma za digitalne igre Roblox ili virtuelni svetovi Sandbox i Decentraland, još ne uključuju virtuelnu stvarnost. Takođe je verovatno da će se izgraditi oko koncepta postojanosti na više načina. Na primer, korisnici će verovatno koristiti stalnu reprezentaciju sebe, kao što je avatar, dok se kreću između različitih virtuelnih svetova i aktivnosti. Korisnici će takođe očekivati da će moći da napuste virtuelni svet i da se vrate u njega kasnije i otkriju da su još uvek u istom „položaju“ – što nije slučaj u, na primer, virtuelnim svetovima koje su mnogi ljudi navikli da istražuju u video igrama, gde ceo svet može da se resetuje kada se pokrene nova igra.
Kada metaverzum, u jednom trenutku, postane deo naših života, moguće je da ga uopšte nećemo zvati metaverzum – baš kao što niko više ne koristi termin „svetska mreža“. To je lepo objasnio izvršni direktor kompanije Apple Tim Kuk koji kaže da misli da se zamisao neće proširiti, jer „prosečna osoba“ zapravo ne razume šta je to. Međutim, on veruje da će pojedinačne tehnologije koje su deo metaverzuma – kao što su proširena i virtuelna stvarnost – biti deo evolucije interneta.
Web3
Web3, kako se danas najčešće naziva, odnosi se na još jednu ideju o razvoju interneta na „sledećem nivou“, ali onu koja je vezana za koncepte koji uključuju decentralizaciju, blokčejn tehnologiju i kriptovalute. To nas pomalo zbunjuje, jer postoji još jedna grupa ideja, koja je označena kao „web 3.0“, koju je predložio Tim Berners-Li – čovek koji se često naziva ocem svetske mreže. Kao i sa terminom „metaverzum“, i web3 i web 3.0 se odnose na ono u šta internet može da se razvije. Iako su ideje donekle povezane i ne moraju nužno da se međusobno isključuju, svaka od njih opisuje različite stvari. Zbunjeni ste? Ne brinite, i drugi su.
Konkretno, web3 željno iščekuje internet gde moć́ i vlasništvo nisu centralizovani u velikim korporacijama koje konačno poseduju servere na kojima se čuvaju podaci i izvršavaju softverski programi. Na primer, mnogi veruju da velike kompanije društvenih mreža, kao što su Facebook i Twitter, imaju suviše veliki uticaj na javnu debatu jer, na kraju, mogu da kontrolišu ko ima ili nema pravo glasa. Decentralizovanu web3 društvenu mrežu bi, u teoriji, kontrolisali njeni korisnici i funkcionisala bi kao prava demokratija, bez Marka Zakerberga ili Ilona Maska, koji imaju moć da odstrane svakoga koji prema njihovom mišljenju ne treba da ima platformu.
Internet orijentisan ka metaverzumu mogao bi da se pokreće na principima web3, dakle, decentralizovan, ali ne nužno. Slično tome, web3 internet bi mogao da bude organizovan kao metaverzum (u kojem bi korisnici bili potpuno uronjeni i predstavljeni avatarima, što bi bilo najvažnije), ali, opet, ne nužno. Prema tome, ideje su kompatibilne vizije onoga što bi internet mogao da postane, ali nisu nužno povezane.
5G
Dolazak nove generacije mobilnog interneta doneo je sa sobom i prilično nerazumevanje. U vezi sa tim, treba spomenuti zabrinutost zbog njegovog mogućeg uticaja na zdravlje. Mnogi ljudi su bili zabrinuti da bi radio-talasi velike snage koje emituju telefoni ili stanice predajnika mogli da dovedu do zdravstvenih problema, uključujući rak. Međutim, stotine studija koje su širom sveta sprovele vlade i nezavisne istraživačke organizacije nisu uspele da pronađu nijedan dokaz da je to istina.
Takođe je uobičajena zabluda da je 5G jedinstveni deo tehnologije ili standard koji je primenjen, a sada samo čekamo da vidimo rezultate, među kojima je najvažniji brži internet na našim telefonima. U stvari, 5G je standard koji se razvija. Većina infrastrukture koja se danas postoji oslanja se na sporiji oblik 5G koji se efektivno „podiže“ na postojeću 4G LTE infrastrukturu. Istina, „samostalni“ 5G se postepeno uvodi, što će mu omogućiti da dostigne svoj puni potencijal u narednim godinama. On će omogućiti da se veći broj korisnika poveže unutar ograničenog fizičkog prostora, kao što je tržni centar ili sportski stadion, i tako teoretski eliminiše probleme povezivanja koji se često javljaju na gusto naseljenim lokacijama. Pravi potencijal 5G interneta nije samo brži prenos podataka, već mobilni internet koji nam omogućava da prenosimo nove i uzbudljive oblike podataka na različite načine kako bismo kreirali aplikacije koje obavljaju potpuno nove zadatke.