Od kada je predsednik Džejms Bjukenen poslao prvu zvaničnu transatlantsku poruku pomoću telegrafa 1858. godine, američki predsednici su morali da usklade prihvatanje nove tehnologije i svest o tome da njihovi uređaji ne smeju da dovedu do narušavanja bezbednosti. Sajber-bezbednost je očigledno izuzetno važna u Beloj kući, jer hakeri i sajber-kriminalci uvek traže metode da ukradu važne vladine informacije. Bela kuća koristi visokotehnološke bezbednosne sisteme i angažuje stručnjake da bi zaštitili računare i mreže. Te mere bezbednosti treba da spreče da osetljivi dospeju u pogrešne ruke.
S obzirom na količinu podataka koju većina nas proizvodi kad god koristimo telefon, laptop ili čak frižider, predsednikovi uređaji moraju da budu zaštićeni od hakera i špijunskih agencija. Ako se predsednikov telefon ne obezbedi, mogao bi da radi kao uređaj za praćenje. Ugrađeno šifrovanje i mere za zaštitu privatnosti to omogućavaju. Agencija za nacionalnu bezbednost (National Security Agency – NSA) temeljno se posvetila obezbeđivanju tehnologije koju koristi svaki predsednik.
Treba da napomenemo da predsednici zapravo ne poseduju svoje podatke. Iako poverljive informacije treba čuvati da ne dospeju u pogrešne ruke, ipak ih treba sačuvati. Zakon o predsedničkoj evidenciji (engl. The Presidential Records Act) iz 1978. godine znači da predsednička dokumentacija pripada američkoj vladi i da je mora čuvati Nacionalni arhiv. Odnosi se na digitalne zapise, uključujući e-poštu, tekstove, društvene mreže i šifrovane aplikacije. Obezbeđivanje i arhiviranje predsedničke dokumentacije je stalni izazov.
Abraham Linkoln je bio očaran telegrafom
Abraham Linkoln je bio toliko oduševljen tehnološkim otkrićima da bismo ga danas smatrali štreberom. Konačno, on je jedini predsednik SAD koji ima patent. Vilijam H. Herndon, Linkolnov pravni partner i biograf, napisao je da je Linkoln „pokazivao nepokolebljivu sklonost ka mašinama ili mehaničkim uređajima“. Bio je oduševljen telegrafom, koji je u suštini bio prvi oblik prenošenja trenutnih elektronskih poruka. Linkoln je, naravno, brzo prihvatio novu tehnologiju, jer je odmah uočio prednosti koje bi ona mogla da ima u vojnim komunikacijama.
Pre građanskog rata, telegrafe su uglavnom koristili berzanski mešetari. Ako je savezni službenik u Vašingtonu morao da pošalje telegram, trebalo je to da uradi u centralnoj telegrafskoj kancelariji, zajedno sa svima ostalima. Međutim, to je predstavljalo bezbednosnu noćnu moru za vojne komunikacije, pa je 1862. godine, Ratno ministarstvo Sjedinjenih Država postavilo namensku telegrafsku kancelariju u zgradi Ratnog ministarstva pored Bele kuće. Kancelarijom vojnog telegrafa Sjedinjenih Država upravljali su civili, a ne vojno osoblje. U cilju povećanja bezbednosti, neki rukovodioci su dobili čin oficira.
Tokom građanskog rata, Linkoln je mogao brzo da komunicira sa trupama na terenu. Američki vojni telegrafski korpus postavio je telegrafske žice u dužini od oko 25.000 km tako da su telegrafski operateri u improvizovanim kancelarijama u šatorima na prvoj liniji fronta skoro trenutno mogli da šalju vesti. Te poruke su šifrovane korišćenjem posebno osmišljenih kodnih sistema u slučaju presretanja. Iako Linkoln nije sam upravljao mašinama, čitao je i diktirao depeše u realnom vremenu. Razvio je blizak odnos sa telegrafistima i proveo sate pored telegrafa analizirajući pristigle izveštaje. Ponekad je čak i spavao tamo.
Predsedničkim telefonima su bile potrebne posebne linije
Prvi telefon je postavljen u Beloj kući 1879. godine za vreme administracije Raderforda B. Hejsa. Prema tadašnjem novinskom izveštaju, Hejs je bio izuzetno impresioniran tehnologijom. Telefon Bele kuće nije se mnogo koristio, jer je malo ljudi tada imalo telefon. Kada je prvi put instaliran, bio je povezan samo sa Ministarstvom finansija. Prvi telefonski broj Bele kuće bio je 1.
Prvih 50 godina, telefonski aparat u Beloj kući bio je smešten u hodniku. Herbert Huver je, 1929. godine, bio prvi predsednik SAD koji je imao telefon u Ovalnoj kancelariji, na kojem je mogao da obavlja privatne pozive. Pod Huverovom administracijom, telefon je postao standardni deo predsedničke komunikacije. Međutim, i dalje nije imao poverenja u telefon. Zabranio je korišćenje telefona za biranje brojeva, jer je smatrao da nisu dovoljno bezbedni. U obraćanju klubu Gridajen, 1931. godine, Huver je rekao: „Nijedan zvuk na svetu ne ispunjava nečije srce uzbunom i slutnjom kao telefonsko zvono.“
Telefonske veze početkom 20. veka obično su funkcionisale na zajedničkoj infrastrukturi kojom su upravljale javne telefonske kompanije. U zajedničkim mrežama, pozivi mnogih korisnika bili su preusmereni preko istih fizičkih linija i centrala. Bela kuća je postavila sopstvenu centralu kojom su upravljali operateri da bi raspolagala bezbednijim telefonskim linijama. Uvođenjem posebnih linija samo jedna mreža je bila rezervisana isključivo za službenu upotrebu. Bela kuća i dalje ima centralu kojom upravljaju ljudi, iako koristi napredniju tehnologiju nego za vreme Huverove administracije.
Mnogi predsednici su prepustili tehnologiju IT osoblju
Personalni računari se koriste u Beloj kući od 1978. godine kada je Džimi Karter instalirao Hewlett Packard 3000 u zapadnom krilu. Tokom Reganove administracije, korišćenje računara je postalo široko rasprostranjeno. Međutim, izgleda da sam Regan nije bio lično zainteresovan za tehnologiju, pa je IT timu Bele kuće prepustio taj zadatak.
Ti rani računari nisu bili povezani na internet, tako da je bezbednost bila manji problem nego danas. Ipak, i dalje su zahtevali osnovne bezbednosne mere, kao što su lozinke za zaštitu osetljivih informacija. Sistemi su u velikoj meri bili zaštićeni sopstvenom fizičkom izolacijom i činjenicom da nisu bili deo šire, međusobno povezane mreže. Bez obzira na to, postojala je opasnost od grešaka samih zaposlenih kao i od ograničenja ranih operativnih sistema.
Regan je dao svoj doprinos tehnološkoj bezbednosti u Beloj kući kad je potpisao Zakon o računarskoj bezbednosti 1987. godine, koji zahteva od vladinih agencija da razviju bezbednosne planove za svoje kompjuterske sisteme. To je dovelo do stvaranja Nacionalnog instituta za standarde i tehnologiju, koji je poboljšao vladine procedure na polju sajber-bezbednosti. Iako je osoblje Bele kuće koristilo računare – Bela kuća je pokrenula i sopstvenu veb stranicu 1994. godine – Džordž H.V. Buš, Bil Klinton i Džordž V. Buš nisu koristili raznorazne spravice iz 90-ih i 2000-ih. Od njih trojice, Klinton je jedini koristio e-poštu, a poslao je samo dve e-poruke dok je bio na funkciji. Tek kada je Barak Obama postao predsednik, personalni uređaji su postali problem za Nacionalnu bezbednosnu agenciju (NSA).
Barak Obama se nije odvajao od Blackberry uređaja
Barak Obama je bio poznat kao prvi predsednik koji je nastavio da koristi lični mobilni telefon kada je postao predsednik 2009. Obama je ubedio savetnike da mu dozvole da zadrži svoj Blackberry. „Još uvek se držim svog Blackberry-ja“, rekao je u intervjuu za CNBC kada je još bio izabran za predsednika. „Pokušavaju da mi ga istrgnu iz ruku.“ Da njegov lični telefon ne bi predstavljao bezbednosni problem, dogovorio se za Bezbednosnom agencijom i koristio je modifikovanu verziju Blackberry Curve 8900. Imao je poboljšano šifrovanje, što je značilo da je mogao da ga koristi samo u vrlo uskom krugu ljudi. Penzionisani tehnički direktor Agencije Ričard Džordž dao je intervju za CNNMoney 2014. godine, u kojem je rekao: „U to vreme, predsednik je sa svog uređaja mogao da pozove samo deset brojeva, što nije bilo lako podesiti. Oba telefona bi ili morala da imaju iste algoritme za šifrovanje ili da koriste mrežni prolaz koji bi dešifrovao i šifrovao komunikaciju.
Veoma bezbedan telefon kojeg je Obama koristio nije imao mikrofon, kameru ili uređaj za praćenje lokacije i nije mogao da upućuje ili prima pozive. U intervjuu sa Džimijem Falonom, Obama je rekao: „Sasvim mi je jasno kad mi kažu da iz bezbednosnih razloga moj telefon ne može da pravi fotografije, ne može da šalje poruke, da ne mogu da puštam omiljenu muziku na njemu. U suštini, to je kao kad trogodišnjak ima jedan od onih telefona za igranje.“
Predsednik Obama je koristio modifikovani iPad i brojne druge telefone dok je bio na funkciji, uključujući nekoliko modifikovanih uređaja Motorola A840. Svi oni su zajedno sa svim Blackberry uređajima izloženi u Nacionalnom kriptološkom muzeju, iako je NSA uklonila sve bezbednosne modifikacije.
Stručnjaci za bezbednost su imali muke sa internetom stvari Džoa Bajdena
Džo Bajden je imao nekoliko uređaja koji su izazivali glavobolje tehničkim savetnicima Bele kuće. Pre nego što je postao predsednik, redovno je koristio sobni bicikl Peloton sa funkcijama kao što su ekran osetljiv na dodir, ugrađena kamera i mikrofon. Bilo je mnogo nagađanja u štampi o tome da li će mu biti dozvoljeno da ga i dalje koristi posle inauguracije. Informacije za štampu su utihnule nakon prvobitne gužve i nije poznato je da li je morao da zameni Peloton za drugačiji model koji se manje oslanja na internet ili je zadržao bicikl sa bezbednosnim modifikacijama.
Sasvim je sigurno da se Bajden čak ni posle inauguracije nije odvajao od Apple pametnog sata. Nekoliko puta se video na fotografijama, pa čak i u Ovalnoj kancelariji. Apple satovi izazivaju bezbednosne probleme isto kao i pametni telefoni. Apple sat prikuplja sve vrste podataka o korisniku, uključujući biometrijske podatke i GPS lokaciju. Sat ima i mikrofon, tako da postoji rizik da ga hakeri aktiviraju daljinski i prisluškuju osetljive informacije. Zbog toga su uređaji, kao što su Apple satovi, zabranjeni na lokacijama na kojima se zahteva visoka bezbednost. Zbog inherentnih rizika, Bajdenov pametni sat i mobilni telefon su, kao i Obamini uređaji, modifikovani da bi bili bezbedniji, što je najverovatnije dovelo do toga da izgube veliki deo funkcionalnosti zbog kojih su popularni među korisnicima.
Donald Tramp koristi iPhone za društvene mreže
Predsednik Donald Tramp je poznat po tome da skoro neprestano koristi X (nekada Twitter) i da je tokom prve administracije poslao nekoliko hiljada objava. Tokom većeg dela 2021. i 2022. godine bio je mu je zabranjen pristup društvenoj mreži, ali sada se vratio redovnim objavama. Tokom prvog mandata, Tramp je koristio više mobilnih telefona i nije dosledno poštovao bezbednosne mere koje je predložilo osoblje, navode zvaničnici administracije. U početku je koristio dva iPhone uređaja, jedan za pozive, a drugi isključivo za pristup mreži X i unapred instaliranim stranicama koje objavljuju vesti. Drugi telefon, koji mu je služio da obavlja pozive imao je kameru i mikrofon (za razliku od Obaminih uređaja), a zvaničnici Bele kuće su insistirali da se uređaji redovno ažuriraju i da su bezbedni, iako se Tramp tome opirao i tvrdio da je to prava gnjavaža. Naravno, zbog napredovanja uređaja i tehnologije, Trampovi telefoni su mnogo bezbedniji od onih koje je koristio Obama.
Pre izbora 2024. godine, kompanija Green Hills Software, koja je dobavljač vojne opreme, snabdela je Trampov tim veoma bezbednim telefonima i računarima koji su otporni na hakovanje. Kompanija je tvrdila da je njen softver potpuno otporan na bilo koji oblik sajber-upada.
Od kada je preuzeo dužnost u januaru, videli smo da Tramp koristi iPhone. Ekran telefona je fotografisan na dan inauguracije, što je izazvalo pravi medijski haos, jer je izgleda postavio sopstvenu fotografiju kao pozadinu na telefonu. Ne znamo da li su neke posebne mere bezbednosti dodate na uređaj niti da li predsednikove tehnološke spravice predstavljaju noćnu moru za Agenciju za bezbednost.