Tehnološka industrija treba da pomogne da svet postane slobodniji, ali, umesto toga, pretvorila se u oruđe ugnjetavanja

Internet i tehnologija, koja se pojavila nakon njegovog širenja, trebalo je da svet naprave slobodnijim. Umesto toga, internet je postao žarište rasizma i seksizma, a tehnološka industrija se bori protiv napretka. Kultura tehnološke industrije mora da se promeni tako da se fokus može prebaciti sa prikupljanja zarade ka poboljšanju sveta. Internet je na samom početku svog nastanka imao oslobađajuću ulogu, dakle, učinio je informacije dostupnim, stvorio mogućnosti za razvijanje odnosa i veza koji ranije nisu postojali i pružio bogatiji kontekst za naša pojedinačna iskustva.
Među korisnicima originalnog interneta vladala je otvorenost i pouzdanost. I pored toga, isti taj ekosistem su podržali divovi gladni zarade koji su izgradili kulturu ugnjetavanja u svojoj industriji i borili se protiv jednakosti u našem svetu.

Kako je internet – lep i nepredvidiv – tako lako postao mesto ispunjeno bravama i kavezima? Kako je od platforme ispunjene naučnicima i stvaraocima koji grade svoje intelektualne i umetničke domove postao platforma u kojoj dominiraju organizacije više zainteresovane za izvlačenje bogatstva? Kako je tehnološka industrija izgrađena na toj platformi postala žarište rasizma i seksizma?

Razlog je, jednom rečju, kapitalizam

Problemi sa kojima se danas suočavamo u tehnološkoj industriji – gubitak prava na privatnost, nedostatak vlasništva nad podacima i širenje tehnoloških proizvoda i usluga koji podrivaju slobodu i demokratiju – proizlaze iz ekonomskog sistema koji se zasniva za izvlačenju vrednosti, na nejednakosti i dehumanizaciji. Zbog toga su tehnološke kompanije koje dominiraju tehnološkom industrijom protivnici promena koje bi mogle da pomognu osnaživanju radnika i stvaranju pravednijeg sveta.

Borba protiv promena koje su nam neophodne

Neprestano smo svedoci činjenice da tehnološka industrija, koja je izgrađena uz obećanje stvaranja otvorenijeg i pravednijeg sveta, stoji na putu ostvarenja tog cilja. Najvažniji zakoni o radu često su potpuno nemoćni pred vojskom jakih korporativnih advokata koji rade sa tehnološkim kompanijama kako bi uticali na sprovođenje tih zakona, obezbeđujući prostor za zaštitu interesa svojih klijenata.

Zaposleni sa valjanim pritužbama često trpe maltretiranja ili odmazde. Posebno u oblasti tehnologije, postoji dubok i opravdan strah od toga da ne ostanete bez posla zbog toga što ste se usprotivili, čak i ako je poslodavac prekršio zakone koje treba sprovoditi na radnom mestu. Na primer, tokom jedne rasprave o zapošljavanju na Konferenciji žena osnivača u julu 2019. godine, izvršna direktorka (koja će ostati neimenovana zbog pravila o privatnosti događaja) prokomentarisala je da ne bi zaposlila ženu koja je podnela tužbu protiv bivšeg poslodavca zbog diskriminacije ili seksualnog uznemiravanja, jer bi za nju kao vlasnika to bilo „suviše rizično“. Šta to govori o kulturi industrije ako ni član grupe kojoj je od početka uskraćen ulazak u Silicijumsku dolinu ne želi da zaposli ljude koji se bore protiv nepravde?

To nije sve. Mnoge zaštitne mere za koje ljudi veruju da su neprobojne i da su deo našeg društvenog ugovora uporno se potkopavaju ili propadaju u tehnološkoj industriji, dok same te tehnološke kompanije prodaju marketinški mit – da im je stalo do okoline i ljudi kojima nanose štetu. Obe kompanije Ilona Maska, SpaceX i Tesla, prekršile su propise o zaštiti okoline i rada u nastojanju da kolonizuju Mars i prodaju električne automobile, dok naširoko raspredaju priče o klimatskim promenama i resursima životne sredine. Ako osoba ili kompanija ne mogu da odvoje vreme da se brinu za svoju zajednicu i planetu, šta nas može ubediti da pomislimo da će se brinuti za novu zajednicu i novu planetu? A Tesla i SpaceX nisu usamljene u svom naletu ka napretku i bogaćenju.

Pre nego što je kompanija Uber izgubila svoj povlašćeni položaj, izgradila je celu svoju globalnu strategiju širenja na otrcanoj frazi, „traži oproštaj, a ne dozvolu“. U tom cilju, njen opšteprihvaćen, često nekritikovan pristup, podrazumevao je zaobilaženje propisa, maltretiranje konkurenata i vređanje vozača kako bi osvojila novi grad. Uber nije samo poremetila postojeće modele koji su bili osnova egzistencije za nekvalifikovane imigrante i ljude druge boje kože koji su pokušavali da se popnu na ekonomskoj lestvici, već je neprestano dovodila vozače u opasnost i to bez trunke kajanja.
Gradske vlasti usprotivile su se kompaniji još 2010. godine, ali zbog neiscrpnih izvora rizičnog kapitala na dohvat ruke i sa timovima za politiku i komunikaciju koji su vrteli priče da bi uticali na javno mnjenje i lokalne zakonodavce, gradovi nisu uspeli da nateraju Uber da preuzme odgovornost.
Trebalo je neko iznutra da kaže istinu. Kada je 2017. godine, Suzan Fauler, hrabra programerka za koju niko nikada nije čuo, napisala javnu objavu o seksualnom uznemiravanju i diskriminaciji u kompaniji, tada je sva trulež pokuljala napolje.

Ne iznenađuje to što tehnološke kompanije i dalje koriste „radije bih tražio oproštaj nego dozvolu“ kao osnovu za svoju strategiju rasta i ako ta floskula dovodi investitore i osnivače do profitabilnog izlaza, nastaviće da je koriste. Posebno zbog toga što zakonodavci nisu ni pokušali da ih obuzdaju.

Kultura industrije mora da se promeni tako da tehnologija koju grade može biti bolja

Čak i sa nedavnim porastom broja zaposlenih koji se usuđuju da progovore, zakonodavci su u velikoj meri zadržali nezainteresovani pristup nadzoru tehnološke industrije. Tehnološke kompanije koriste nedostatak tehničkog znanja izabranih zvaničnika i računaju na to da će platiti manje novčane kazne Federalnoj trgovinskoj komisiji, što Kongresu otežava osmišljavanje i unapređivanje efikasnih mera i zakona o odgovornosti. Tehnološke kompanije takođe su uložile velika sredstva u lobiranje kako bi osigurale da novi zakoni ne budu usvojeni, što bi zahtevalo njihovo poštovanje. Između 2010. i 2019. godine, Fejsbuk je potrošila 81 milion dolara, dok je kompanija Amazon samo 2019. godine potrošila 16 miliona dolara, a Gugl je tokom decenije potrošila više od 150 miliona dolara, lobirajući saveznu, državnu i lokalnu upravu za nulti nadzor i sve veći profit. Čak i nakon što je Fejsbuk dozvolila podsticanje genocida, manipulisala izborima, a Gugl izložila lične podatke korisnika na internetu, Kongres još uvek nije usvojio nove zakone kojima bi ih regulisao.

Zaposleni u tehnološkim kompanijama su ćutali o pomanjkanju moralnih vrednosti u kompanijama, promenili su radna mesta pokušavajući da se privatno pozabave problemima koji muče privrednu oblast u kojoj su nekad radili, dok je nekolicina, nekoliko privilegovanih, ispričala svoje priče, zahtevajući od kompanija da preuzmu odgovornost. Strategije zasnovane na ratu, redovna zloupotreba i ohrabrena pohlepa kojima ta privredna grana obiluje otežavaju pojedincima da se efikasno suprotstave, naročito u Sjedinjenim Državama, gde ima malo javnih resursa ili struktura koje bi mogle da nas podrže i zaštite. Uprkos tome, dešavaju se mnoge promene.

Tehnološki lideri javno podnose ostavke zbog problema narušavanja ljudskih prava i zbog rasne diskriminacije, javno odbijaju da stvaraju proizvode ili strukture koje nanose štetu. Ostali zaposleni, koji imaju mnogo više da izgube, biraju neizvesnost umesto da nastave da rade za kompaniju za koju smatraju da je neetična.

Danas kultura tehnoloških kompanija u velikoj meri liči na kulturu sprovođenja zakona – u oba slučaja traži se potpuna lojalnost, uspostavlja se opšta tajnovitost sistema, stvaraju se nadzorne strukture zasnovane na strahu i koriste se lisice, zlatne ili neke druge. Kao što se javna bezbednost može radikalno izmeniti, tako se može izmeniti i tehnologija koju gradimo. Ljudi koji neprestano protestvuju na ulicama, svesni sve većeg rizika u koji se upuštaju, svoje zahteve su, od reforme policije, proširili na obustavljanje finansiranja policijskih snaga.

Ta „dobra nevolja“ kako je to nazvao Džon Luis, lider organizacije koja se bori za građanska prava i kongresmen, koji je umro u petak, donosi velike promene i primorava naše izabrane zvaničnike da promene način rada i zakone kako bi zaštitili slobodu i ljudska prava. Zaposleni u tehnološkim kompanijama trebalo bi sami da razreše neke dobre nevolje, tako što će se baviti organizovanim i stalnim akcijama koje bi tom sektoru vratile oslobađajuću ulogu, a samim tim i jednakost koja je nekad u njemu vladala.

5904-tehnoloska-industrija-treba-da-pomogne-da-svet-postane-slobodniji-ali-umesto-toga-pretvorila-se-u-orude-ugnjetavanja