Odgovor je odričan. Ne moraju, niti se trude. Već sve znaju o nama, sve što im treba da znaju i još mnogo više.
Da li prisluškuju naše razgovore?
Koliko vam se puta desilo da ste sa nekim razgovarali o nečemu i, gle čuda, sutradan vam je prikazan oglas na Fejsbuku или Instagramu? Jezivo, zar ne? Kod mene i mog brata su došli neki naši prijatelji i, u jednom trenutku, neko je spomenu veoma redak japanski viski za koji je čuo. Sutradan je moj brat dobio oglas za baš tu marku viskija. Kako su znali? Pomislili smo da su sigurno prisluškivali naš privatni razgovor, pažljivo izdvajali pomenute proizvode da bi nam, konačno, prikazali oglase i tako nas podstakli da ih kupimo. Mnogi su to primetili i to više puta.
Kompanija za bezbednost mobilnih usluga Wandera, obavila je nekoliko testova na mobilnim telefonima u kontrolisanom okruženju i dokazala da ne postoji snimanje i reprodukovanje. Takođe, nema smisla da jedna kompanija prisluškuje razgovore, ali ne zbog toga što bi time ozbiljno narušavala privatnost, već zbog toga što bi joj za takav poduhvat bila potrebna ogromna sredstva. Prvo, to bi bilo izuzetno skupo i ne bi moglo biti finansijski pokriveno nekolicinom oglasa. Dakle, malo je verovatno da se tako nešto dešava.
Ono što se zaista dešava je interpolacija podataka o tome ko ste sa podacima o vašim interesovanjima. Gde god da nosite mobilni telefon, tačke lokalnog bežičnog interneta ga beleže, čak i onda kad niste prijavljeni na tu mrežu, da bi se što preciznije utvrdila vaša lokacija. Tako radi servis „pronađi moj iPhone“ i drugi koji se zasnivaju na lokaciji. I, da, složili ste se da se vaša lokacija prati u onom tekstu koji ste na brzinu prošli i prihvatili sve uslove korišćenja. Uz te podatke (da, opet ste im dozvolili da imaju pristup tim podacima), Fejsbuk može da odredi gde ste i, što je još važnije, s kim ste.
Drugi element koji Fejsbuk koristi su kolačići, odnosno, istorija pretraživanja. Sve što ste pogledali na internetu i većina aplikacija koje koristite skladištiće podatke o vašim interesovanjima i korišćenju aplikacija. U tom slučaju, ne možemo govoriti o nekom velikom poduhvatu kad kažemo da, ako su Ana i Džudi juče uveče bile na istom mesu, recimo, na Aninoj kućnoj žurki, njih dve imaju slična interesovanja. S obzirom na Džudin profil ličnosti (o tome nešto kasnije) i Aninu istoriju pretraživanja (to jest, šta ju je zanimalo u poslednje vreme), Fejsbuk može da napravi međusobni presek tih podataka i prikaže Džudi relevantne oglase.
Sve to postaje još jezivije kad se napravi presek podataka koji se prikupljaju posle njihovog susreta. Na žurki su njih dve razgovarale o nekoj udaljenoj i nepoznatoj lokaciji za surfovanje u Maroku, za koju je jedna od njih dve čula od prijatelja, ali nijedna još nije istražila o čemu se radi. Dok se Džudi vraćala kući taksijem, pretraživala je lokaciju i provela neko vreme upoznajući se sa uslovima putovanja do tamo i nekim kursevima surfovanja za početnike. Sutradan ujutru, Ana se setila razgovora i kad je proverila Instagram, videla je da je dobila oglase o istoj toj lokaciji koji su nudili i putne aranžmane i obuke za početnike u surfovanju. I dok ona misli da su ih prisluškivali, to je tek bila opsenarska veština algoritma koji je iskoristio podatke o lokaciji i informacije iz istorije pretraživanja koju može da obavi kod milijardi korisnika Fejsbuka.
Da li nam čitaju misli?
Koliko vam se puta desilo da ste pomislili na nešto i nekoliko sati kasnije dobili oglas o tome? To je zaista jezivo. Kako znaju o čemu razmišljam? Da li su mi ušli u glavu?
Postoje dva elementa koja dovode do takvog slučaja: 1. Fejsbuk zna sve o tome ko ste i šta volite da radite i 2. ona poseduje moćne prediktivne algoritme koji mogu vrlo precizno da „pogađaju“ kako ćete se ponašati i o čemu ćete razmišljati. U svakom slučaju, da, stvarno je jezivo. Da razjasnimo ove elemente. Prvi je da znaju sve o vama, a to se odnosi na ljude koji svoje podatke potpuno nesvesno otkrivaju. Da li ste se ikad upecali na pitanje, „kako biste se zvali da ste porno zvezda“? Obično je to ime vašeg prvog ljubimca i devojačko prezime vaše majke, što obično napišete na mreži i slatko se smejete. Međutim, to je klasični postupak „pecanja“ jer mnoge šifre sadrže imena životinja, a mnoga bezbednosna pitanja od vas traže devojačko ime vaše majke. Bez razmišljanja, ti podaci se pojave na internetu iz čiste zabave.
Verovatno se sećate da je pre deset godina bilo mnogo kvizova na Fejsbuku: kom tipu osoba pripadate? Količina ličnih podataka koja je tada otkrivena bila je ogromna i stvorena je ogromna baza podataka miliona tipova ličnosti, što se moglo povezati sa njihovim navikama na internetu. Tim u Kembridžu koji se bavio psihometrijom razvio je modele koji su mu omogućili da sa 90 procenata tačnosti odredi kom tipu ličnosti pripadate samo ako ste deset puta kliknuli „sviđa mi se“, naravno bez pisanja bilo kakvih komentara. Ako ste kliknuli 100 puta, mogli su da odrede tip ličnosti i sklonosti sa tačnošću od 99 procenata, a ako ste kliknuli 300 puta, onda su vas upoznali bolje od bilo kog vašeg najbližeg prijatelja, bračnog saputnika или bilo koga drugog.
U odličnom filmu Igra (The Game ) iz 1997. godine, sa Majklom Daglasom, napravljen je psihološki profil glavnog junaka da bi ga zatim postavili u niz događaja koji su ga primorali da reaguje na različite načine, da bi na kraju ubio brata, a on sam skočio sa krova. Naravno, sve su to bili namešteni događaji, svi su preživeli, ali postavlja se pitanje, koliko neko može manipulisati našim postupcima, ako ima dubok i detaljan uvid u naše misli i osećanja. Kako funkcioniše prediktivni element? Ono što je nekad bilo poznato kao „veliki podaci“ i ono što se sad naziva „veštačka inteligencija“ su u suštini izuzetno moći algoritmi koji mogu da prime ogromne količine nepovezanih podataka i pronađu jedinstvenu vezu između njih. Ti algoritmi mogu vrlo precizno da predvide ponašanje ako im se daju određeni podaci. Dakle, ako znate da je Ana (starost X , društveno-ekonomski položaj Y , prihod Z , interesovanja A, B, C ) pozitivno reagovala na neki oglas, onda možete sa velikom verovatnoćom da zaključite kako će Džudi, čiji je profil sličan, da reaguje na taj isti oglas.
Da li bi trebalo da se zabrinemo zbog onog što znaju o nama?
Konačno, Fejsbuk želi da zaradi novac prodajući oglasni prostor oglašivačima. Što ga bolje prodaju, zaradiće više novca. Zbog znanja koje imaju o svojim korisnicima kroz ogromne skupove podataka kompanija vredi preko pola biliona dolara. Ona koristi sve te podatke da bi svojim korisnicima predstavila bolje ciljane oglase, sa većom preciznošću i, naravno, boljim rezultatima. Međutim, najviše nas brine ko može te podatke da koristi i u koje svrhe. Evropska unija se zabrinula (možda kasno) zbog obima prikupljanja tih podataka kao i zbog načina njihovog korišćenja. Zanimljiv televizijski film Brexit: The Uncivil War (Negrađanski rat) pokazao je kako je manipulisanje tim podacima i uvidi u njih iskorišćeno u kampanji Glasaj za odlazak ( Vote Leave ) da bi se uticalo na rezultate glasanja na referendumu za članstvo u Evropskoj uniji. U dokumentarcu The Great Hack na Netfliksu ističe se isti pristup koji je korišćen na predsedničkim izborima da bi glasači izabrali Donalda Trampa. Konačno, nisu opasni jezivi oglasi koje pojedinci dobijaju na osnovu onoga o čemu su razgovarali sa prijateljem, već o eroziji demokratije pomoću tih precizno ciljanih postupaka kojim se sprovodi uticaj, a to sve rade oni kojima je to u interesu i tako nagrizaju i degradiraju našu slobodu. Šta nas čeka u budućnosti? To znaju samo algoritmi il,i preciznije, oni koji ih plaćaju.