Ko je bio prvi kiborg?

Prvi eksperimenti u oblasti stvaranja kiborga obavljani su u ime nauke. Izmišljeni kiborzi se nalaze svuda, od filmskog platna do stripova i romana. Ko je bio prvi pravi i realni bionički čovek? Da bismo odgovorili na to pitanje, skrenućemo vam pažnju na Kevina Vorvika, profesor kibernetike na Univerzitetu Reding i Univerzitetu Koventri u Velikoj Britaniji, koji ima ožiljak na levoj podlaktici odakle su hirurzi spojili 100 silicijumskih šiljaka, na čijim vrhovima su se nalazile platinaste elektrode, direktno sa njegovim nervnim sistemom. Ti šiljci su omogućili njegovom telu da prima spoljašnje elektronske signale – na primer, od računara – i da ih ponovo prenosi.

Zbog te operacije je Vorvik verovatno prvi kiborg iz 2002. godine, koji je nastao spajanjem njegovog tela sa tehnologijom kako bi uobičajene ljudske sposobnosti proširio na oblast naučne fantastike. Uz pomoć implanta je mogao da se poveže sa računarima, kontroliše robote na drugim kontinentima putem interneta i oseti ultrazvučne talase, baš kao što to može slepi miš. Neurofiziolog i inženjer Manfred Klajns je, 1960. godine, prvi upotrebio reč kiborg iako su se stvorenja nalik kiborzima pojavljivala u naučnoj fantastici od dvadesetih godina prošlog veka, prema rečniku Oxford Reference. Značenje reči kiborg je široko i promenljivo u zavisnosti od izvora.

Rečnik Merriam-Webster definiše kiborga kao bioničkog čoveka, pri čemu „bionički“ znači da poseduje biološke sposobnosti ili performanse poboljšane elektronskim ili elektro-mehaničkim uređajima. Prvi elektronski slušni aparati razvijeni su početkom 20. veka, prema medicinskoj biblioteci Bernarda Bekera na Medicinskom fakultetu Univerziteta Vašington u Sent Luisu. Ipak, iako elektronski slušni aparat može da pomogne osobama oštećenog sluha, on im ne daje dodatne, nadljudske sposobnosti, zbog čega ne možemo ljude koji nose slušne aparate označavati kao bioničke. Isto to važi i za druga medicinska tehnološka čuda, kao što su pejsmejkeri, koji su implantirani električni uređaji koji pomažu otkucajima srca.

Vorvik je dobio svoj prvi implant 1998. godine — jednostavan čip za radiofrekventnu identifikaciju (RFID) postavljen ispod kože u ruci. Računari u njegovoj laboratoriji Univerziteta u Redingu bili su povezani sa antenama koje su detektovale radio talase koje je emitovao čip kako bi računari mogli da nadgledaju i izvršavaju zadatke za Vorvika dok se približava, kao što je otvaranje elektronskih vrata. Ipak, smatra da mu je implant iz 2002. godine doneo nadimak kiborg, jer je implant bio integrisan u nervni sistem i tako mu omogućio da stekne nadmoć nad drugim ljudima. Vezivno tkivo je raslo oko implanta, učvršćujući ga unutar njegove ruke, što znači da organizam nije odbacio implant. Šiljci implanta mogli su da otkriju signale koji prolaze kroz njegov nervni sistem, a koje je računar povezan sa implantom dešifrovao u realnom vremenu. Računar je takođe mogao samostalno da šalje signale nazad u Vorvikov nervni sistem preko šiljaka. Postojanje takve veze je značilo da je tehnologija povezana sa Vorvikom u suštini postala deo njega. Vorvik kaže da mu je to takođe dalo sposobnosti koje jednostavno nije imao pre toga.

Na primer, pomerio je ruku robota u Velikoj Britaniji iz Njujorka, baš kao da je to njegova ruka. Dakle, signale koji je njegov mozak slao njegovoj ruci naređujući joj da stisne pesnicu preveo je računar povezan sa njegovim implantom i poslao širom sveta, preko interneta, na drugi računar povezan sa rukom robota, tako da je ruka robota takođe dobila naredbu sa stisne šaku u pesnicu. Metalna ruka imala je senzore koji su slali signale nazad preko interneta u Vorvikov povezani nervni sistem, koje je njegov mozak primao kao impulse. Što su impulsi bili učestaliji, to je pesnica bila jače stisnuta. Pri tom, kako je sam rekao, mogao je da oseti šta je ruka osećala, što je bilo neverovatno iskustvo. Kontrolisanje ruke robota bio je jedan od nekoliko eksperimenata koje je Vorvik izveo dok je živeo sa implantom tokom tri meseca. Stekao je osećaj sličan onom koji imaju slepi miševi tako što je svoj implant povezao sa modifikovanom bejzbol kapom na koju su bili pričvršćeni ultrazvučni senzori. Senzori su slali signale u njegov nervni sistem u vidu impulsa, koji su postajali sve učestaliji kako su mu se različiti objekti približavali.

Najzanimljivije je bilo kada je svoj nervni sistem povezao sa nervnim sistemom svoje supruge Irene Vorvik, nakon što je i ona ugradila elektrode u nerve u ruci. Nije mogao da vidi šta radi, ali kada je otvorila i zatvorila šaku, on je to osetio. Kao i u slučaju ruke robota, Vorvik je primao impulse u svom nervnom sistemu koji su sugnalizirali šta Irena radi. Vorvikovi nisu jedini koji imaju istaknuto mesto u istoriji kiborga. Nil Harbison je postao prvi kiborg na svetu kojeg je vlada legalno priznala 2004. godine nakon što mu je britanska vlada dozvolila da nosi svoju antenu, koja mu omogućava da „čuje“ boju, na fotografiji za pasoš.

Harbison, umetnik i kiborg-aktivista, od rođenja ne razlikuje boje. Antena detektuje boje za njega i prevodi ih u zvukove koje može da čuje, pri čemu je svakoj boji dodeljena posebna nota. Tehnologija, koja je Harbisonu ugrađena u glavu, omogućava mu da čuje neke boje koje ljudi ne mogu da vide, kao što je infracrvena. Za razliku od Vorvikovog implanta iz 2002. godine, koji je uklonjen nakon njegovih eksperimenata, Harbisonova antena je trajni implant kojeg nosi od 2004. godine. Međutim, postoji jedna definicija kiborga koja zahteva više od jednog ili dva implanta. Prema Oxford Reference, kiborg je hibrid: pola čovek, a pola mašina. Naučnik Piter Skot-Morgan je na dobrom putu da to postigne korišćenjem veštačke inteligencije ( ) i robotike za prevazilaženje bolesti motornih neurona, kao što je povezivanje dušnika sa spoljnim ventilatorom kako bi mu pomogao da diše i korišćenjem sintetičkog glasa za govor, kao što je to bilo u slučaju pokojnog teorijskog fizičara Stivena Hokinga. Za razliku od Hokinga, koji je koristio trzaje lica da bi se kretao kroz kompjuter i birao reči koje će izgovoriti, Skot-Morgan planira da kontroliše svoju tehnologiju preko implanta povezanih sa njegovim mozgom i radi na razvoju samostalnog robotskog egzoskeleta jačeg nego što je njegovo telo ikada bilo. Sve to možete videti u dokumentarcu iz 2020. godine, Peter: The Human Cyborg, koji prati njegov napredak.

Vorvik nema fizički nedostatak koji treba da prevaziđe i povukao se iz eksperimenta nadogradnje svog tela tehnologijom. Nema ništa protiv još jednog implanta, ali razočaran je sporim naučnim napretkom koji su ljudi postigli sa kiborzima otkako se dobrovoljno podvrgao operaciji. Prema Vorviku, njegovi eksperimenti sa kiborgom nisu zAInteresovali akademsku zajednicu, a njegov rad nikada nisu u potpunosti prihvatile njegove kolege.

Očekivao je da će mnogi ljudi do sada imati implante u mozgu i da će međusobno razgovarati mislima.

6543-ko-je-bio-prvi-kiborg